Zapališ
cigaretu u polu svetlu i već zamaštaš drugi život.
Ma kako
oni iz filma il iz knjige, kako je dobro biti oni. Zamišljeni, i izmišljeni,
kao uvek nasmejani i puni slobodnog kvalitetno provedenog vremena. Telefon ćuti, i neće biti poziva za neki ludi
provod koji zamišljaš u zagušljivom veselom baru. Filmska scena veselih pijanih
ljudi, nasmejanih, nasuprot realnosti bučnih, na mokraću mirišljavih lokala. U serijama
je i mamurluk simpatičan, a setiš se da te dva dana kasnije hrane vitamini c i
različiti lekovi za glavu. Lekovi za glavu, kada bi moglo. Neko tamo negde ima
tvoj život.
A nekako
znaš da ako napraviš filmsku scenu da u životu mora da se desi kao u filmu. Ali,
oni ne prikazuju ovih sto sati koje provodiš sam, sa sobom, sa progutanim
vremenom. Da li više kalorija uneseš dok čitaš ili dok gledaš tv? Ali nekako, i
ti junaci iz filma, sa kojima se identifikuješ, i oni su se ovako promašeni
budili svakog jutra, do jednog jutra. Nikako da svaneš.
Šta ti
vredi što razumeš pesme Nika Kejva, kada je to samo umetnost. Nije recept za
život. To je tvoje parče isečenog neba. Ma čuj kako je ovo dobar stih, a jedino
što se promenilo u tvom životu je jedna cigareta manje u paklici. Pa na
trenutak izblefiraš da možeš, da je ovo poslednja noć tvog besmisla, pa zapališ
još jednu.
Pa je
presimpatična Tilda Svinton, i bože, ta harizma, i svi ti tvoji lepi izbori
devojaka, pa kao nevidljivi orden zakačiš na grudi kako imaš oko. Pa ta jedna
obična priča, možda su i nju maltretirali dok je išla u školu, a gle je sad. Da
li žale svi oni na koje se ložila a oni je ismevali?
Pa kako
ti znaš koliko je Gubitnik dobra knjiga a toliko njih je nije pročitalo, i
kako, eto i uspešni su ljudi koji tumaraju bez smisla po životu. I tvoj život
je dobar roman, samo još neko da opiše ovo ništa sa poentom. Film nije pri
kraju skidanja, pa zapali još jednu cigaretu dok čekaš. Ma ni ne znaš da to
radiš, to je sasvim normalna radnja. I znaš koliko je tebe oplemenilo čitanje i
koliko je knjiga dobar prijatelj, ali malo već nisi u stanju da razlikuješ
junake od sebe i života. I ne sviđa ti se ova nova tendencija pisanja da su svi
junaci baš tvojih godina i eto, rade besmislene poslove i nemaju životne
planove, i kritički to uz cigaretu objašnjavaš prijateljima kad ste na kafi.
A šta
da radiš do u kasno u noć, kad vidiš da svi uz čašu vina ili piva rade isto što
i ti, puše i čekiraju mejlove. I ti iz serija su isto tako sigurni u sebe, kao
ti sad, dok gledaš kako ništa. Setiš se te drugarice šro živi sama već
godinama, i radi do kasno, i nema dečka već veoma dugo, i skapiraš da se i ona
vraća u prazan stan, i možda da je pozoveš da se vidite, niste dugo, ali nekako
nemaš vremena, jer ovih dana možda iskrsne nešto zanimljivo, pa nemaš baš jasan raspored u
gomili imanja vremena. Ali, ići ćete na kafu, važno je setiti se. Kako je ona
imala simpatičnog dečka, šta li je sa njim. I tako ti nebitni ljudi koje možda
ni ne srećeš jer ne ideš nikuda, pošto tvoje društvo ima dva mesta u koja
idete.
Plan za
večeras je bio samo malo iskulirati, pa ili čitati ili nešto zanimljivo raditi,
ali sad je već prošlo nekoliko sati i film se skinuo, a taman su ostale još
tri-četiri cigarete, što je sasvim dovoljno za film.
Нема коментара:
Постави коментар