понедељак, 9. децембар 2013.

DAJ MI SVOJ AUTO I KLJUČ OD STANA, I deo

Postoji jedna veoma smešna činjenica. Onako, bolno smešna. Probaću da je obrazložim.
Pošto vekovima već živimo u rodnim zajednicama (o da, kako nazvati drugačije tri ili četiri generacije koje žive zajedno u istom stanu ili kući), postavlja se pitanje privatnog prostora.
Za sve zabrinute i hejtere, neću se baviti pitanjem otkud rodne zajednice, tako da nema potrebe komentarisati čime su uslovljene.
U Srbiji je veoma izražen život sa roditeljima, babama, pradedama… u principu, više ljudi se začudi kada kažeš da živiš sama. Mi, jadnici iz provincije imamo tu sreću da se sa 19 otisnemo u beli svet, obično Beograd ili Novi Sad, i prestajemo da živimo sa krvnim srodnicima. Uglavnom. O Manama i prednostima studenstskog života, nekom drugom prilikom.
Dođemo u tu situaciju da sad imamo dve grupe ljudi: nas koji živimo u nekim iznajmljenim prčvarnicama, uglavnom jednosobnim ili po dovmovima i vas iz Beograda koji živite uglavnom sa celom porodičnom postavom. E problem je miksovanje ovih grupa. Mislim, tužno smešan problem. Zamislimo ili se setimo dvoje ljudi iz Beograda koji su u vezi. Verovatno za sav novac koji daju na pića koja moraju da popiju jer nemaju privatni prostor u kom će se viđati mogu da iznajme stan. Ti Beograđani imaju sad dve vrste problema (primetimo kako se problem račva): 1. Ako su u vezi, i strejt su par, da bi uopšte mogli da stupe u seksualne odnose uglavnom moraju da se predstave roditeljima onog drugog. Pretpostavljam da tu dolazi do neprijatnosti. Niko nije mutav i svi znaju šta će da se radi u sobi. Onda imamo slučajne pogreške, da neki član domaćinstva oslovi dovedenu osobu pogrešnim imenom, pa kreće motanje filma, ko ti je ta ili taj, pa onda ono osluškivanje ko je kad u toaletu, ko će se sresti u hodniku, da li ostati na doručku. E, ovaj problem ima dve podvrste problema. A) ako je u pitanju homoseksualni par, veoma retko članovi domaćinstva odobravaju dovođenje zeta/snajke u kuću. Neko vreme može da prođe “drug spava kod mene”, kad spava drugarica kod drugarice, to naravno može i mnogo duže da traje.B) ŠTA AKO HOĆEŠ DA PRIVEDEŠ NEŠTO VAN VEZE? Onda nastaje opšta frka kao u Sava Centru na izboru za P(j)esmu Evrovizije kad nisu pobedili Flamingosi. Privatnosti nema. I sve ovo još i funkcioniše ukoliko je ispunjen glavni uslov: da imaš sopstvenu sobu u rodnoj zajednici.
2. Ovo se zove “šta da naručim, ceo dan sam u kafiću” ili “odvratni parovi koji se žvalave”. Drugi naziv se koristi od strane svih nas koji to ne smemo da radimo van svoja četiri zida ili imamo svoja četiri zida u kojima to radimo.
Beograđani koji nemaju svoju sobu u domaćinstvu. Ili nemaju uslove da se viđaju po sopstvenom stanu. Beograđani prinuđeni da svoj novac i vreme ostavljaju po kafićima. (Da se niko ne ljuti, doći će i do ukrštanja grupa, pa će ovaj problem biti zajednički, ali svojstveniji je parovima iz Beograda). To viđanje po kafićima, bioskopima, blejanje sa prijateljima a u paru polako počinje da izaziva frustracije. E, onda se pojavljuje KLJUČ “kolege sa faksa koji ide na vikend u svoje 02x ili 03x mesto”. Momenat dobijanja ključa. Trenutak u kom ceo svet staje u tih 35 memljivih kvadrata. Ne znam tačno sad kako ide to kako zajednici objasniti gde se spava, slobodno dopišite. Javi se tu moment konačno ne moramo da budemo tihi, ne moramo da mislimo ko spava, ko je u kupatilu, možemo da spremamo večeru zajedno, malo se naloži jer će seks da se desi u nekom nepoznatom prostoru. Kvaka ove priče je sledeća: 1. Ne zavisi od tebe kad ćeš da dobiješ ključeve 2. Moraš baš tad da imaš odnose kad već imaš stan 3. Postane neprijatno posle izvesnog vremena da se vucaraš po tuđim stanovima 4. Posteljina i šta sa njom? Da li  da nosiš svoju, da li da je opereš ili da ostaviš pa će osoba čiji je stan oprati jer zna šta se dešavalo 5. U nekom trenutku skapiraš da je ponižavajuće da opet tražiš ključ od stana, i samo prestaneš to da radiš dok ne nađeš novog 02x ili 03x prijatelja. 6. Koliko dugo se zapravo viđamo po tuđim stanovima, i šta ćemo da uradimo po pitanju svoje budućnosti?
Drug mi je rako da se takav način života zove skvotovanje.

Kada dođe do priče iz perspective onog ko ima stan i mogućnost dag a ostavi nekom, javlja se pitanje kad će toj osobi da dosadi da se proctor u kom živi koristi za jebanje drugih. Realno je da će jednom da dosadi. Sreću se dva moralna pitanja sad. Prvo kod osobe kojij je potreban ključ, da li ponovo dag a traži i kod osobe koja ima ključ, da li ponovo da ga da. Da li se prijateljstvo meri i ovim? Uglavnom, taj ključ koji se iznenada pojavljuje i rešava stvar će svako ponuditi kada imaš novu vezu ili kad osoba ima prvi put stan i seća se svog skvotovanja ili ako odlazi na neki duži put. Znam  i za priče ljudi koji su iznajmljivali svoje stanove parovima na sat ili vikend. Verovatno je sve ovo bolje privremeno rešenje od sedenja u kafićima, ali na kraju se vratimo na to da se najveći deo vremena provede u razgovorima u zadimljenom javnom prostoru. Trenutno nisam obradila pitanje automobila kao mesta za intimu, ali i ova tema ima svoje prelepe začkoljice i zafrkancije. 

петак, 6. децембар 2013.

STAN U BEOGRADU, II deo

Pre nego što se bacim na skorašnja iskustva, moram da opišem malo razvoj sebe kao tragačice za stanom.
Ojača te taj udar odlazaka na „sastanke na slepo“ sa najrazličitijim ljudima. Okreneš malo priču na to kako ti njima činiš uslugu jer ćeš živeti tu, a ne čine je oni tebi. Međutim, zanimljivo je što skoro svi stanodavci jesu u fazonu „uzeću ti depozit za bilo šta ali se neću pocimati da dođem kad se nešto pokvari jer me briga“. Ah taj depozit. Pa šta je lepše nego kad dobiješ 500, 600 evra za tvojih 50 kvadrata mesečno. Jer, naravno, bilo je onih koji se isele a ne plate račune, zaista oštete nešto i slično. Međutim, dolazimo do kriznog momenta. Najaviš svoje useljenje. E tad je onih 500, 600 evra sa početka problem. Jer sad treba da spremiš polovinu toga da vratiš. O, Bože moj, pa pronaći ćeš svaki razlog da ih ne vratiš. Meni je jedna žena rekla nisi izbacila sve kese iz stana. Da, nisam, jer ti mesec dana nisi uspela da nađeš majstora koji naravno o tvom trošku mora meni da popravi struju. Onda se pred taj depozit koji treba da vrate veoma ucice svi ti stanodavci jer će im presušiti jedna sisa, pa krenu da te obrću da će ti spustiti kiriju ako ostaneš, da će okrečiti, kupiti novu mašinu za veš, i slične stvari koje je čovek spreman da obeća samo da ne traži nove stanare i ne vraća novac koji ionako nije njegov.
Depozit je keš sa dve oštrice.
Ovih dana sam se setila jedne od potraga za stanom koja me je odvela tu oko Sajmišta. Starog. Naravno, u oglasu je pisalo stan kod Hajata. Uglavnom, gospođa čiji je stan nam je nekoliko puta kad smo mi rekle da nam se apsolutno ne sviđa lokacija i da nikad ne bih smela tuda da se vraćam sama noću kući, odbrusila da je ona tu odrasla i ništa joj ne fali i da su Terazije na 15 minuta peške. Ja ni danas ne razumem kako je uspevala da stigne za toliko vremena, al dobro. Onda nas je sprovela do neke ledare od stana u kući, što takpđe nije pisalo u oglasu i rekla „nemate telefon jer su prethodni stanari napravili ogroman račun i iselili se i ja neću to više da trpim, možete da dolazite kod mene ako je hitno da telefonirate“. Možemo ali nećemo.
E sad, otkad se skoro svi oglašavaju preko neta mnogo je lakše odlučiti šta hoćeš šta nećeš da gledaš. Oglas koji je odneo pobedu je onaj gde je pisalo da je internet dial-up.
Sa tim internet pričama sam imala baš dosta zanimljivosti. Kao što je pre deset godina pitanje bilo da li ćeš imati telefon jer je dosta stanova bilo za izdavanje koji još uvek nisu bili legalni, tako je danas pitanje koga mrzi da prijavljuje net na svoje ime, a ko krade kablovsku. Teško je stanodavcu kad izađeš pred njega sa zahtevom ako vam je već kablovska ilegalna uvedite neki net.
Druga zanimljiva pojava je kako malo njih zna gde im je ugovor o vlasništvu stana kada treba da te prijave na adresu u Beogradu. Jer većina baš ne zna gde je papir a i većina ima nekog ko se nikad nije odjavio. Pa sine, važno da depozit znaš da uzmeš. Onako, tačno vidiš kako zaigraju evrići u očima kada daješ taj novac jer ćeš možda nekad nešto sjebati.
Najbolja priča o depozitu je iz prvog stana kada je tri dana nakon useljenja potpuno pao plafon u predsoblju, ili kako se na jeziku stanodavaca kaže, staviću još jedan raspali krevet i ovaj prostor polu hodnika će biti soba. Obrušio se plafon. Nju je mrzelo da se cima da dolazi, šta, ionako ne spavate u toj sobi. Mi smo bile glupe brucoškinje, i pristale smo da kao odemo iz stana na tri dana dok ona to sredi, apsolutno nam se nikad više nije javila.
E sad, otkad su stanovi po netu, mi ne gledamo stan koji nema fotografije. Međutim, odemo da pogledamo nedavno jedan stan jer su nam cena i lokacija odgovarale. Čovek nam u liftu kaže „crkao je osigurač, evo baš sad, pa n možete baš da vidite“. I uvede nas u mrak, apsolutni, uključi bateriju na nekom prastarom telefonu i krene da nam „pokazuje“.
A onda, pošto taj stan nije bio njegov kaže kako on izdaje stan i da će taj da nam pokaže i daće ga za manje novca. Zanimljiva diverzija.
E postoji još poneka kvačica. Pošto neki ljudi ne znaju šta će sa stanovima, oni istovremeno izdaju i prodaju stan. Pa šta prvo uleti. Te varijante su se desile nekim ljudima da se usele, i nakon tri meseca naiđe kupac za stan i ćao.
Zatim, bilo je onih koji su pitali koliko često će vam neko dolaziti ili se ljutili ako od komšija-špijuna čuju da dolaze gosti. Pa bitna pitanja, da li planirate porodicu, jer ne može tu da živi beba. Onda pitanja odakle ste, jer dosta njih ne voli Crnogorce jer su im demolirali stanove, da, to nam je rekao čovek koji nam je stan pokazivao uz svetlost telefona. Ili dosta njih ne voli Beograđane, jer oni mogu da se odluče da se vrate u svoje stanove.

Onda ima i onih koji zaključaju neku sobu u stanu „pa će povremeno da dolaze da provetravaju“. Nećeš, hvala. 

понедељак, 25. новембар 2013.

STAN U BEOGRADU, I deo

Pošto nemam svoj stan, imam tu privilegiju da mi neko ustupa svoj stambeni prostor.
To je jedna prelepost.
Nekada, dok su izlazili samo štampani Halo oglasi, na primer utorkom i petkom, bilo je neko mesto ucentru grada gde su ponedeljkom i četvrtkom predveče mogao da kupiš sveže izdanje. I onda trčiš kući i zoveš. A stanova, milion. Dok se ne izvestiš i ne skapiraš da je 80% izmišljen agencijski stan. Svako ko je tad tražio stan zna za onu legendarnu priču o stanu u centru koji ti pokaže agencija kojoj platiš članarinu, a u stanu baba kojoj agencija daje nešto novca od svakog pokazivanja stana. I tako fino, gledaš nepostojeće stanove. U to vreme je i bila fora da vešt tragač za stanom prepozna vlasnički oglas, ali nesreća je bila što se većina tih stanova izda pre nego što ih vidiš.bilo je to vreme blagodeti za stanodavce koji su spuštali slušalicu na reč student ili tražili isključivo studente ili isključivo devojke.
Nekada konačno pogledaš stan. A ono, sve radost do radosti. Stariji nameštaj obično znači nameštaj iz vremena prelaska preko Albanije, sa sve prelepim flekama prethodnih stanara. Negde uz to ide i neka bolest gratis. Onda, odeš da vidiš stan, a ono od garaže namešteno nešto, ali „vrata dihtuju pa ni ne primetiš da je garaža bila nekad“. Jedna od najboljih priča tog vremena jeste ona o ljudima koji su kaparisali nov stan, namešten, i kad su se uselili zatekli su ruiniran nameštaj jer je vlasnicima bio potreban nov. Meni su uglavnom odnosili poneki sto i nov model telefona. Ali gore od toga je što je većina stanova pretrpana nameštajem koja nikom ne treba, ali Bože moj, biće dobar za podstanare. Preživimo mi sad kič i šund, ajde.
Nagledala sam se visokih prizemlja i potkrovlja, okrečenih poslednji put kad je Srbija bila Kraljevina.
U to vreme, pre neke čtiri godine, tražila sam stan. I nađemo odgovarajući gde žena ne želi da odgovri na pitanje da li ima odvojene dve sobe, već da dođemo da vidimo. Odemo, i pokazuje nam stan i onda kaže, pokazujući na dnevnu sobu, a ovde živim ja. Od tada, svakog stanodavca prvo pitam, a gde vi živite.
Sledeća omiljena priča je o trosobnom stanu gde je između „dve sobe“ bila zavesa. Živela sam i u onom gde je soba pregrađena plakarom pa lepo čuješ cimerku kako bilo šta. No, to je sve danak neiskustvu. Danas čuknem u svaki zid. Ili bolje rečeno „zid“.
Cene stanova se kreću od nenormalnih do izrazito nezamislivih. Obično su u visini prosečne srpske plate. Mojim prijateljicama su, pošto se bližila Nova godina, a one su kiriju plaćale svakog 4.u mesecu tražili da plate za januar krajem decembra jer bi stanodavci da otputuju negde za Novu godinu. Bože moj, logično je da mogu to da ti kažu.
Onda, obično sa stanom dobiješ malu galeriju koja ti se nikako ne sviđa. Od ikona, porodičnih portreta, nekih nakaznih slika. Meni je jedan stanodavac rekao, „to iznad kreveta, to je Olja Ivanjicki, to mnogo vredi i to se ne skida“. Pa što je nosiš kući kad ti je lepo. Ali ne. To je njihov izložbeni prostor u kom ti živiš. A znam za slučajeve gde vlasnici stanova nisu dozvoljavali da se zakuca bilo kakav ekser bez prethodne najave, pa se ti jebi sa svojom slikom.
Omiljena vrsta stanodavaca su oni što „nekad navrate da vide kako ide“ ili zaključaju sobu u stanu i iz nje im baš često nešto treba. Lepota nadziranja svojih (nelegalnih) msečnih primanja. Zanimljivo je da njih nikad nema na prvi poziv kad ti izgore instalacije, crkne mašina za veš donešena sa sela, prvi model bila tad, kad ti poplavi kupatilo jer je u odvodima haos. Da, moja jedna gazdarica nija želela da uradi ništa po pitanju faze koja je stalno iskakala „jer to tako mora, pa ti vidi“. Ista ta žena, pšto je ona samo nadzirala stan u kom smo živele me je panično zvala i rekla da se ne javljam na telefon jer će ovih dana da me zove vlasnica stana da ga vidi, a stan nije okrečen iako je ona dobila novac za to.
Jednom sam iznajmila stan, i kupatilo je bilo u mom hodniku i posle tri dana mi je rekla da „povremeno to kupatilo koristi drugi stanar“. Nije trebalo da se brinem, on je pilot, pa nije često tu.
Iapk, ima i stanodavaca koji upozore. Tako mi je, dok sam još neiskusno išla da gledam stanove u zasebnom delu kuće čovek rekao, mi gledamo Grand nedeljom i odvrnemo to do kraja, tu muziku ćete slušati.


субота, 7. септембар 2013.

lete mi, lete, tridesete



To, kad si klinče, pa ti neko kaže da neko ima 30 godina ili 30 i nešto, pa u tvojoj glavi to je već skoro mrtav čovek.
A i valjda, iz perspektive onih metar i nešto tvoje visine, sve što prebaci metar i 50 deluje ogromno.
Onda, kasnije, tokom puberteta se određuješ onim šta ćeš sve uraditi u životu do 30. Ih, pa pokorićeš svet.
Kako ulećeš u dvadesete, čini se da si i dalje gospodar sveta, i da zapravo sve čeka samo tebe. Možda i čeka, za neke.
Ali, šta dobijaš tridesetima. Ne postojaš gospodar sveta, postaješ gospodar sebe.
E, sad, ovo može da zazvuči kao super zamajalica. Kao, nije se ostvarila ali poseduje sebe.
Činjenica je sledeća, bar u mom slučaju, sa trideset sam shvatila da jeste sve kao što izgleda. Ups, šta to znači.
Pa pre svega, ni najmanje se ne osećam onako kao što sam mislila da ću se osećati kad uđem u taj krug 30+. Nisam ni na kakvom kraju života, niti sam depresivna nešto posebno više nego što sam ikada bila jer starim.  Niti bilo ko od mene očekuje da ja sad nešto znam o životu i da treba da se krećem nekim „ispravnim“ putem.
Ok, postala sam veći konzument realnosti. Koliko god Sartr bio u pravu onim stavom da sve zavisi od tebe na izgled, a u stvari, zavisi samo od slučajnosti, prestala sam da verujem u slučajnosti koje vode do ogromne promene u životu. Prosto, prihvatam svoj život onakakvim kakav jeste. Nema merenja onog šta su drugi uradili ili imaju, bitno je samo kako se ja osećam u onom šta jesam i šta imam. Sadšnjost kao jedina legitimna stvarnost. Možda se može diskutovati o tome da li ovakav stav povlači neko razočarenje u život ili kukavičluk da se ne ide napred, ali smatram da zapravo to samo znači da sam prihvatila da je bitno da JA budem srećna, po tim sopstvenim načelima.
Spoznaja tog JA nije baš mogla da mi se desi ranije. Možda nekom jeste. Mada, gledajući prijatelje, pošto su uglavnom svi u poznim dvadesetim, vidim da kod njih još postoji ta nada u neki čarobni pokret. Da će neko ili nešto iznenada da se pojavi i reši stvar. U tridesetima će svi shvatiti da se čuda dešavaju iznutra. I da koliko god može da se desi čarobna stvar, ona ne može da promeni tebe. Ti si sopstveni pakao, ti si sopstveni kormiral.
Lepo je to kad zapravo staneš i pogledaš se u ogledalo i shvatiš da znaš koga gledaš. Pre dve godine to nisam umela. Bilo je veoma strašno kad sam zapravo shvatila da su svi uspešni ljudi mlađi od mene a ja letim ka tridesetoj. Sada sam u fazonu da sam ja sopstveno merilo (ne)uspeha.
Lepota ovih godina je i u smirivanju pokreta. I potrebe za bivanjem na svim mestima i na svim dešavanjima. Nekako postaje jasno da je teško zapravo propustiti stvar koja je za tebe (parafraziraću Moloko), i da je bitno raditi ono šta želiš a ne ići tamo gde su svi i smoriti se.
Samopouzdanje koje mi je izgrađeno u ovoj jednoj godini mnogo je jače nego ono izgrađeno tokom svih pređašnjih godina.
Seks postaje mnogo bolji. Mnogo jasniji i mnogo zanimljiviji. Kapiram da biologija igra ovde bitnu ulogu, ali to sad nije bitno. Bitna je činjenica da je kvalitet značajno poboljšan. Hvala na tome. Naravno da je to u vezi sa tim što jasnije počinješ da uživaš u sebi, i što onda možeš da se prepustiš svim nadražajima mnogo jasnije.
E, šta može biti mana, ali nije, zapravo. Menja se stav prema ljudima. Sve manje su ti potrebni ljudi za besmisleno provođenje vremena kad očekuješ da ti samo neko pravi društvo jer treba da se desi neko čudo u gradu. Ljudi postaju zapravo osobe. I želiš da ih upoznaješ i provodiš kavlitetno vreme sa njima, i da daješ i uzimaš. I nemaš više vremena za lovačke priče i laži, jer površni odnosi više ne mogu da te zadovolje. Lepo je to kako zapravo stvaraš oko sebe ljude sa kojima možeš i umeš.
Zapravo, drago mi je što ove tridesete lete, i što je toliko dobro biti ovih godina. Ovo je prelepo menjanje, čudno je i pomalo bolno. Ali zrelo. I veoma puteno. I veoma puno samopoudanja.

субота, 31. август 2013.

BERLIN



I tako sam ja bila u Berlinu. U gradu koji mi je među prvima ostao u nekom sećanju jer taj pad ZIDA su moji roditelji pozdravljali kao bitnu stvar. Nisam tada shvatala zašto.
E, taj pad zida je onda doneo jedan zid podneblju u kom živim (ok, umetnička sloboda, nema potrebe za tumačenjem ovih redova). U vreme kad treba da se putuje mi smo bili pod sankcijama i vizama. I nisam imala uslove da napuštam kutiju.
Onda sam samoj sebi podigla zid zvani profesorska plata, koji je omogućavao to da ako negde otputujem neću imati od čega da živim a ako imam od čega da živim nemam od čega da putujem. Začarani krugovi.
A naravno da sam bila željna muzike, umetnosti, lica koje ne poznajem, hrane koju nisam jela.
Konačno se prošle godine poklope kockice da se zaposlim u školi u kojoj mnogo radim ali gde je svaki moj uspeh novčano stimulisan, isto kao što je loš rad novčano kažnjen. Novac omogućava putovanja. A to da je rad stvorio čoveka shvatam kao ako radiš, imaš novca i putuješ i stvaraš se.
Nije taj Berlin bio prvi grad u koji sam otišla. Ali je prvi u koji apsolutno želim da se vraćam.
Ok, verovatno je većini izvikan. Ok, verovatno je hipsterska Meka. Ok, ali ja nisam svi.
Šta je čarobno? Zapravo, sve i ništa. Samo je sve normalno. Jednostavno. I funkcioniše u toj jednostavnosti.
Nemam nameru da dajem nikakve smernice ovde ići i to raditi ako si u Berlinu. Želim samo da kažem da je klima takva da posle dva dana osećaš kao da živiš tu. I tvoja načela i uverenja imaju smisla. Nema tenzije. Nema bitnosti. Egzistiraš bez dokazivanja. Prevaziđeš površnost još površnijih sudova.
Oh, naravno da možemo da krenemo ka onom, pa nije tako ako živiš tamo ili ne idealizuj. Šta je drugačije, to što ja na putovanju nisam pobegla od sebe već se ostvarila. Narasla u sebi i iskazala se.
Koliko puta mi se izlazilo i niko nije hteo na to mesto ili mogao da izađe tad, koliko puta sam se dosađivala jer sam ostala u kući. Društvene norme ovde su okrenute ka tome ako izlaziš sama, nešto ne valja. Koliko god da si otvorenog uma, na trenutak ćeš usmeriti svoj pogled ka osobi koja je izašla sama. Kulturološki zid Srbije. Ali, meni se nekad ne izlazi na neka mesta sa nekim ljudima jer znam da im ne odgovara ambijent, muzika, šta god. U Berlinu možeš da izađeš sam koliko hoćeš. To je i prirodno. Jer, mi izlazimo zbog svojih potreba. Ako želim da popijem pivo na tom mestu i da slušam tu muziku, zašto bi mi uvek bilo potrebno društvo. I šta god mi sad uzeli kao protivnost mojoj tezi, setićemo se da jesmo nekad izlazili sami i znali smo da ćemo sresti ljude koje znamo, ali to „privaljivanje“ nekoj ekipi uglavnom nije bilo pozitivno konotirano.
Kad sam več kod izlazaka, svugde gde sam izašla u Berlinu, bila sam oduševljena idejom da postoji pored prostora u kom igraš i prostor za zabadanje. Regularan. I ti zabodeš pored para koji se krlja i pored potpunih stranaca koji pričaju ili sama, ali niko ne obraća pažnju na tebe. I taj momenat da sama ideš po svoje piće a ne da ti na svako piće pri kraju prilazi nervozni konobar i osećaš se kao da zauzimaš nečije mesto ako sediš duže a ne piješ.
Grad u kom stvarno možeš da se osećaš normalno dok hodaš ulicom. Dok sediš u kafiću. Dok sediš ispred prodavnice. Ili na trgu.
Naravno da ne pišem objektivno, opisujem osećaj iz perspektive osobe koja ceo svoj život živi pod zidom. I zna da se svako korak posmatra. Pa i ja posmatram tuđe korake.
Kao da sam iznikla iz sebe za koju sam zaboravila da postoji, za to vreme što sam bila tamo.
Da, vreme tamo isto stoji i isto prolazi. I da, naravno da možeš da se dosađuješ i da nemaš novca i da imaš obaveza. I naravno da ćeš posle nekog vremena da upoznaš odeređenu grupu ljudi i da funkcionišeš u njoj na sličnim osnovama kao što funkcionišeš svuda. Ali, činjenica da možeš da se iskažeš i da možeš da zaboraviš na svoje identitete jeste nešto što oslobađa.
Konzumirala sam umetnost. Jela sam je. Bila sam gladna zaista onoga što jesu umetnička dela. Krenimo od činjenica da kod nas u knjižarama ne možeš da kupiš Virdžiniju Vulf jer razne samoproklamovane spisateljske zvezdice zauzimaju police. Ta, to je ubijanje u deo mozga zadužen za umetnost. Ok, opet možemo da nađemo gomilu stvari koja će kao da se suprotstavi mojo tezi, ali budimo realni, činjenica da većinu umetničkih dela smo gledamo preko neta ili smo videli u nekom udžbeniku nije baš pozitivna stvar.
Posle svakog muzeja sam izašla zbunjena. Kao kada telo počinje da posle godina apstinencije u mraku reaguje na sunce. Da, svi ti slikari zaista postoje van interneta i reprodukcija. Osetiš se delom istorije. Delom kulture. Da, bila sam u Luvru, da, išla sam po izložbama u Beogradu. Ali, konačno sam zadovoljila onu potrebu da kad povremeno šetam Beogradom zaželim da sad znam da postoji nešto gde ću moći da vidim tu hranu za dušu u tom trenutku.
O Berlinu govorim kao o gradu koji ima ono šta mi treba i može to da mi pruži. O gradu u kom ne moram da biram odeću zavisno od toga gde ću piti kafu. Oh, da, možda zvučim sad kockasto, ali budimo realni, svi znamo poglede drugih. I nema to veze sa nama i našim stanjem mozga, ti pogledi jesu tu.
U Berlinu sam se ponovo zaljubila u svoje prijatelje. Jer smo bili dovoljno široki da nismo oseuđeni jedni na druge i standardne priče. U Berlin ću sledeći put otići sa osobom koja mi je emotivno bliska da možemo da se ljubimo jer možemo al ne moramo jer možemo.

недеља, 23. јун 2013.

čekajući čekajuće

"Volela bih da neke dane mogu da stavim na repeat....da ne bojim zvukom tvoje odlazeće korake i da učinim da nikada ne dođeš, samo da te iščekujem:::"
"Da li je bio smak sveta
U tvojim očima,
Dok uokviruješ naša imena na zidu
Srama i ponosa,
Smak svega o čemu vrištiš"

Ako odeš, ja neću primetiti da si bila....moraš da budeš tu, da bih znala da postojiš....
"umorna i umorna i umorna"


Ćutale su. Ubadale su vrhom prsta bolne dirke tastature, zabadale poglede na ekran i ćutali..... Izmeštene u nameri da izmaštaju život. Otišle su Offline. Zatrovane patetikom, odrasle na bajkama, umrežene.... Šetale su inboxom bez cilja i ujedale prolaznike za radoznale komentare...

субота, 8. јун 2013.

pesma



Kad ne želim da se izvučem ispod tvojih čaršava koji mirišu na nas
I kad ne želim da idem kući jer ću i dalje mirisati na tebe
Kad me smara da pričamo ali to ljudi rade kad su zajedno
I kad me smara kad ne pričamo jer nešto nije u redu onda
Kad me zove bivša pa znaš da je nisam prebolela
Kad te zove devojka pa se setim da sam ti ljubavnica
Kad me mrziš jer nam je predosadno
Kad nam je dan takav da nas mrzi da se vidimo
Kad te pitam kakvi su ti planovi a ti popizdiš jer nemam prava da znam
Kad napravim plan bez tebe a ti se pojaviš
I kad mi je lepo jer si mi rekla da sam lepa
I kad dođeš lepa samo za mene
Kad zaćutim jer želim da te ljubim
I kad uzdišeš dok te mazim
Kad te uhvatim za ruku na ulici pa kažeš pusti me, bojim se
Kad te grlim dok se plašiš
Kad zapalim cigaretu jer te nema 15 minuta i odmah dođeš
Kad požuriš da stigneš na naš dejt, a već kasniš
Kad me pitaš koliko mi značiš a ja ne umem da kažem
Kad mi značiš toliko da ne umem da objasnim

понедељак, 3. јун 2013.

super girl



super ti je ta devojka, šteta što je i moja
super ti je ta devojka, koliko si je patila
super ti je ta devojka, šteta što te zabole za nju
super ti je ta devojka, volim je
super ti je ta devojka, jesi joj već prebrojala sve mladeže
super ti je ta devojka, jesi videla kako je slatka kad spava
super ti je ta devojka, šta kažu tvoje drugarice
super ti je ta devojka, je l ti rekla da me voli
super ti je ta devojka, imaju li je u tvojoj veličini
super ti je ta devojka, da li ti je već rekla da te voli
super ti je ta devojka, šta radite za vikend
super ti je ta devojka, jeste već postale mi
super ti je ta devojka,nego,  patiš li I dalje za bivšom
super ti je ta devojka, koja joj je omiljena knjiga
super ti je ta devojka, jesi je pitala koja si joj po redu
super ti je ta devojka, baš ste lep par
super ti je ta devojka, da li te već guši
super ti je ta devojka, pišeš li joj u tri noću
super ti je ta devojka, žao mi je što se svađate
super ti je ta devojka, da li ti govori ko joj piše
super ti je ta devojka, šteta što nemate iste želje
super ti je ta devojka, nisu je baš viđali pre u gradu
super ti je ta devojka, jesi joj pričala ko ti je slomio srce
super ti je ta devojka, daš krug
opet