петак, 30. децембар 2016.

Gotovo ništa

Gotovo ništa. Rečenica u kojoj se krije čitav svet. Malo je falilo da ne bude ništa, a ono što je bilo, pa iskoračilo je iz očekivanog, zapetljalo se, imalo čudnu putanju, uticalo i nestalo. Ne, čini se kao da ga nije bilo. Ali bilo je. Ili se želi. „Od Nove godine ne očekujem gotovo ništa“. Ali, šta očekuješ? Tu se krije zavzrlama.
Ne ume čovek da iskorači iz definicija kvantitavnog i kvalitativnog, očekivanog i podrazumevanog. Ako nismo dobili sve, onda smo dobili ništa. Tužno je to. Čim se desi trenutak u sadašnjosti preispitujemo da li ima sposobnost da se razvije u budućnosti. Da li će odgovarati zacrtanim pravilima, očekivanjima, nadanjima. I taj trenutak iščezne. Oni koji žacnu, poput slučajnog ujeda insekta, žacnu tako da na sekundu obratimo pažnju na njih, to su Gotovo ništa trenuci. Od Nove godine ne očekujem gotovo ništa znači da postoji skrivena želja, da se konačno nešto desi. Ta želja je znana onom ko misli, ali možda je neuobičajena ili skrivena, ali je jača od hiljadu standardnih želja.

Trenutak koji opisujemo rečima Gotovo ništa je kao iskrivljenje u realnosti. Zašto smo baš to zapamtili? Koje smo to sve momente opisali sintagmom Gotovo ništa? Jesu li to bili slučajni susreti ljubavnika koji su se desili u trenutku i ostavili jedno veliko Gotovo ništa u njihovim dušama? Nisu nastavili priču, nisu je ni imali, nije konvencionalna, nije puna budućnosti, samo je to bio jedan izlet. „Šta je bilo između vas dvoje?“ „Gotovo ništa“. Pričaj mi o tom Gotovo ništa. Tu se krije ono što je zapleo u tebi i vraća ti se jer je bilo drugačije. A nije moglo da raste na dnevnoj svetlosti realnosti. Zašto naglašavaš to Ništa između vas, time je očigledno Nešto.
„Iz te knjige ne pamtim gotovo ništa“. Zašto? Misliš da moraš da se sećaš svih likova, radnje, pouke? Čega se sećaš, reci mi to. Ukus, misao, trenutak u kom čitaš? Šta je to zapelo u svesti tvog nesvesnog i ne daš mu da ispliva jer će te zbuniti ako kažeš na glas. Neotkrivanje je tu. Ali, ti znaš da je taj svet načet. I trudiše se da zaboraviš. Šta je to ostavilo takav utisak na tebe da ne smeš da ga kažeš, da ga se setiš?
 Gotovo ništa. Savršena definicija svih priča koje se plašimo da ispričamo, stvari koje želimo da probamo, ljudi koje želimo da sretnemo, nas koji jesmo. Gotovo ništa jer iskače iz standardnog i očekivanog, jer nema kvantitet, jer nema trajanje. Nije utabano.
 Zabodeno kao mala igla u našem mozgu ili duši, igla koja opominje da postoji svet želja, strahova, nada koje jedan čovek ne sme da istraži. Plaši se. Šta je to što neće biti skoro ništa, a ostaće zauvek upamćeno? Šta da radi sa tim, sa tim saznanjem?
Šta da radim sa onim što naslućujem o sebi? Pa, gotovo ništa...

уторак, 25. октобар 2016.

Kroz dan, kroz glavu

Smetalo mi je sunce jer nisam očekivala da će me dočekati pa sam nekako čkiljeći se kretala i začula glas koji se obraća meni. Na trenutak sam htela da ga ignorišem jer, šta sad, zašto bih stala. A možda se i ne obraća meni. Ipak jeste, jedna devojka se mucavim glasom obraćala meni i pitala za pravac. Baš mi bilo mrsko da progovorim. A onda sam začula sebe kako nabacano govorim i pokazujem i shvatam da me ne razume. Nije joj jasno koje to termine koristim niti je meni jasno zašto ih koristim. Zašto sam želela da joj ne objasnim? Jer sam neraspoložena već ceo mesec i svaka radnja sem onih koje me održavaju u životu mi je mučenje? Zašto je baš mene zaustavila, dan je bio lep, bilo je hiljade ljudi u tom trenutku napolju? Ne znam, nekako smo se sporazumele. Ja sam nastavila, ona je valjda stigla.
Išla sma dalje i nisam nikog pogledala u oči. Gledala sma u zemlju, znam napamet taj put, prešla sam ga milion puta. Ljudi su se radovali lepom vremenu meni je bilo naporno jer mi je bilo toplo. Došla sam do odreštita i učinilo mi se da nikad nisam odatle ni otišla. Kao da jedan isti dan traje već godinu dana, i ja i isti ljudi i isto okruženje i iste priče, mi čak i kad nismo tu, tu smo. Po inerciji svi dolazimo na isto mesto, po inerciji pijemo, po inerciji pričamo o onom što nam je okej.  A meni je bilo teško da gledam sagovornike u oči jer su sve bile u suzama. Toliko teške i natečene da se čini da nikada neće prestati da plaču. Ja sam osetila težinu, oni možda nisu videli. Nije bilo bitno.
Setila sam se rođendana i da sam tog dana imala nekakv osećaj spokoja. Prolaznost me je bila primirila, sve je bilo svejedno. Nije bilo u redu, bilo je svejedno. A setila sma se rođendana jer od tog dana imam utisak da je počeo novi život. Prestala sam da igram jednu ulogu i sada imam drugu. Ne vidim baš jasno koja je, ali one stare više nema. A sve je ostalo isto, i okruženje i ljudi, samo što mi se čini da oni znaju tekst a ja improvizujem. Rođendani su super dani da se stvari sjebu. Simoblički najbolji. Svaki rođendan bude mala sahrana. Nije bilo teško ove godine, nisam morala da izmišljam razlog, postojao je.
Negde tamo posle trećeg piva moja gunđavost je postala euforija. Tako to biva, odlično se držim samo kada pijem  o tome. Ali su i ljudi i prostor i priča počeli da se udaljavaju od mene. Kao da sam ih kroz daljinu videla. Opet sam se uvukla u svoju sebe a prezentovala nekakvu drugu, veselu i optimističnu. A najradije bih digla ruke od svega i rekla, i dalje ne vidim čemu išta. Zapitala sam se u jednom trenutku zašto me je mrzelo da devojci dam odgovor kako da stigne tamo gde je pošla? Zašto sam toliko nespremna da izađem van plana? Ne znam, nisam želela da mene zaustavi, ja sam imala svoje misli. Nisam želela da progovorim u tom trenutku. Ali, dešavaju se stvari kad nismo spremni, dešavaju se kada mi to ne želimo, dešavaju se dok mi pokušavamo da uočimo pravilnosti u scenariju koji se odvija pred nama.

Odšetala sam te večeri kući, u kaputu u stilu Virdžinije Vulf, ali zašivenih džepova.

недеља, 2. октобар 2016.

Žene kad (o)stare liče na svoje majke

Koliko god vremena da prođe, prođe ga mnogo. I počelo je da prolazi brzo. Primećujem, počela je da dobija stomak i znam da je nervira to, i sve više uranja u fotelju. Kao da je fotelja narasla, ali znam da nije. I samo joj do izražaja dolaze obrve koje postaju sve gušće i oči koje postaju sve više uvučene. Takve je oči i obrve imala njena majka. Sećam ih se, uvek jake, i uvek pametan pogleda ispod obrva. Dok Alchajmer nije uzeo maha i pogled  plavih očiju je postao razmazan. Samo je gledala nemoćno i stezala usne jer nije znala. I stomak je moja majka nasledila od nje. U jednom trenutku se baka bila baš ugojila, a onda nam je rekla da je nešto boli u stomaku. Onda su joj doktori, njenim rečima „Izvadili to što joj je raslo u stomaku“, pa je baš bila mršava a onda je uskoro krenuo i Alchajmer da uzima maha. I počela je da nestaje. Samo obrve i plave oči su bile tu, kao sve vreme mog detinjstva. Kao na slikama iz njene mladosti. I sad vidim da majka počinje potpuno da liči na nju. Kao što sve krene u životu neprimetno pa se onda začudimo otkud tu, kako to da sada stračke pege bivaju na našim rukama i sede više nisu samo povremeni stanari već su zauzele celu glavu, tako i moja majka neprimetno postaje sve manja i manja. A fotelja je sve već i veća. A nema utisak toga, znam da nema. Rekla mi je: „Srela sam tvoju školsku drugaricu sad u prodavnici, i rekla sam joj kako ja mislim da ste vi još uvek devojčice“. Odavno to nije tačno. Odavno već svakog puta kad se vidimo majka izgleda sve starije. Drži se, ona se zaista drži. Ali, počinje da priča o svemu o čemu nije do sada, trudi se da putuje i da radi stvari koje nije pre. Zauzdava život. Tačnije, zauzdava vreme a razuzdava život. Njena majka nikad nije videla more. O tome je samo pričala kada je ostala sama i kada je osetila da se sa njom nešto dešava. A ja ne umem da joj pričam o onom što me muči i o onom što želim. Kao što nije ni ona pričala, kao što ni njena majka nije pričala. Gledam je vidim kako polako ulazi u svoj svet, ono o čemu misli nije ono šta priča. Slušam o njenim planovima za budućnost i znam da im se raduje, a onda vidim kutiju lekova na stolu i znam da mi sigurno nešto nije rekla. Možda ni ona neće progovoriti dok bol ne postane nesnosan, kao što nije njena majka. 

субота, 24. септембар 2016.

Srpska tradicija kaže: Ženu će oženiti samo kad joj naprave dete

Sedela sam sinoć na klupi i sela je pored mene žena koja je glasno pričala telefonom. Klupa je odmah pored autobuskog stajališta pa je promet ljudi ogroman i niko se ne zadržava duže od tih pet minuta koliko treba dok im ne dođe autobus. Žena je mojih godina, ali ona je od onih žena koje su jedva čekale da postanu žene pa izgledaju straije, ja i dalje ne verujem da sam u ovim godinama pa izgledam mlađe. No, ovo je tema za neki drugi post.
Žena je pričala sa nekim telefonom, čini se onako, dovoljno su bliski. I onda je, kada je već htela da završi razgovor, odjednom rekla , istovremeno srećno i ponižavajuće: „Opa, pa je l trudna pa se zato ženi?“. Ta sreća, ne zato što se, verovatno sin osobe sa kojom priča ženi, već zato što je žena trudna. Tako je, prva reakcija je bila-ona je trudna i sad će da se uda. Kako bi inače drugačije žena mogla da se uda? Pa ko je lud da se ženi ako mu devojka nije trudna. Zatim je, nekoliko sekundi nakon te rečenice prepune grozota, počela da se brani. Očigledano se osoba sa druge strane žice brecnula. „Pa, ne jeste, vreme mu je, ali sam mislila da je trudna. Što tako brzo, više bih volela da je Srpkinja“. I tako je nekoliko puta ponovila da bi više volela da je buduća mlada Srpkinja. Sada je već ta žena koja je sela do mene izvršila nasilje i vratila me čitavu večnost unazada. Možda sam i mislila da smo nekako napredovali, ali u deset sekundi telefonskog razgovora razbila je moje stakleno zvono.
Očigledno je, taj dečko ne živi u Srbiji. Gde god da živi, upoznao je ženu koja će postati njegova žena. Ali, zašto? Nit je trudna nit je Srpkinja. Pa dobrodošla u porodicu. U srpsku porodicu, u srpski mentalni sklop. Tamo gde se žene udaju samo ako su trudne i istovremeno ako je moguće ako su nevine. Ovo bismo nekako mogli da sredimo, bilo bi najbolje da se uda trudna nevina devojka. Želimo ti dobrodošlicu u Srbiju, u srpski narod koji svi mrze i rade protiv njega. U srpski narod koji oberučke prihvata strance. Eto, jedna devojka koja nije trudna i koja nije Srpkinja će se udati za nekog našeg. Pakost i mešanje u sve koja je tako karakteristična za ljude, juče je sedela pored mene na klupi dva minuta i porušila svaku nadu da će ovde stvari ikada ići na bolje. „Više bih volela da je Srpkinja“- rečenica koja nosi u sebi neverovatnio nasilje. Jedan slučajan segment, ta nacionalna pripadnost ide ispred toga kakav je neko čovek. I još nije ni trudna. Ali taj ton, taj osmeh koji osuđuje jer je eto zakačila i sad će morati da je ženi, ali istovremeno to je jedino i prihvatljivo zašto ne ženi Srpkinju. Da je trudna i nije Srpkinja, rečenica bi glasila ovako: „On je džek, oženio neku strankinju jer joj napravio dete“.

Brak se posmatra kao nešto čemu žene teže oduvek i zauvek, ali to može da se ostvari samo iz sažaljenja. Ili osećaja dužnosti muškarca. Što bi se iko ženio ako ne mora (jasno je, ako mu devojka nije trudna)?! Pa, zbog deteta, zbog deteta su se venačli. Kad je ona zatrudnela. Prokletnica. Garant je namerno.
Na kraju razgovora, žena je još jednom ponovila kako eto nije mislila ništa loše time što je pitala da li je buduća snajka trudna nego bi ONA više volela da je snajka Srpkinja. 

недеља, 4. септембар 2016.

Omalovažavanje

Uopšte mi nije bitno. Da se krećem u čoporu ljudi, da imam svakog vikenda plan. U vikende verujem samo kao u tvorevinu kada ne moram svoje vreme da trošim na posao, ili trošim na ono šta ja hoću. U ljude ne verujem jer mislim da je svejedno. Provešće vreme sa bilo kim samo da ga provedu. A vikend je uvek tvoj. Čiji god da je još, i dalje je ipak samo tvoj.
U rečima se krije nesporazum. Sve što kažem biće pogrešno shvaćeno da bi dalje bilo pogrešno interpretirano. I onda mi zalepe etiketu. Lakše je kada se zna da je neko smarač/smaračica, glup/glupa, zao/zla, naivan/naivna. Tada se sve rešava u istom ključu. Podelile su se uloge u prvim susretima i niko ne veruje u promene u ljudima.
Podsmevaju mi se i podsmevam im se. Volim da osuđujem tuđe životne izbore, to me zabavlja. Isto kao što drugi vole da me podsećaju na moje greške. To ih zabavlja. Podržavali smo se dok nismo počeli da se omalovažavamo. Omalovažavanje je jedina iskrena stvar kod svakog čoveka. Kreće se od pretpostavke: Naravno da sam bolji/bolja od tebe i sve se čini da se to i dokaže.
Imam prijatelje sa kojima se uvek dogovorim da se vidimo i to nikada ne učinimo. Zato smo i prijatelji.
Ne umem da obajsnim sebe ne umem da shvatim tebe. Prokleta potreba da se ide u dubinu, a tamo zapravo nema ničeg. Saznanje da je sve prazno gore je od same smrti. Gledam a ne vidim nikog, samo sopstvene pretpostavke o tome ko su drugi. I tako i oni gledaju mene. Gomila pogrešnih pogleda, dok se naša bivstvovanja ne svedu na ogovaranja na kafama nekih trećih ljudi.

Svaki čovek je pisac mog života. Onoliko ljudi koliko sam srela, toliko života zapravo imam. U romanu svakog od njih imam druge supermoći zasnovane na njihovim pretpostavkama. Glavnu ulogu ne igram ni u svom životu. Hoću da mi budeš sestra/ljubavnica/drugarica/neprijatelj/majka. I onda, kada očekivanja budu izneverena krenu omalovažavanja. Jedini iskreni oblik komunikacije među ljudima.  

недеља, 7. август 2016.

O duši i njenim demonima

Duša je bila ogromna, neudarena, spremna da joj ne bude dosadno. I kretala se. Udarala o sujete i smicalice, kidala komade sebe, istrčavala na svaki zvuk, nije se krila. Ali nije našla pravi pokret. Samo je naučila da očekuje, da bude u pripravnosti, da se nada. A ništa nije dolazilo. Sve je bilo samo opsena. Površina obojena, ispod nje prašina. Crnilo i trulež. Ali, išla je napred, svakog dana se trzala na zvuke, možda je to taj koji čeka, vukle su je lažne daljine. Otimali su se koraci koji nisu vodili nikuda, noći su donosile nemire i glavobolje, danima je gospodarila izmaglica. Sve zbog želje za delom koji će dati smisao. Dok nije shvatila da se smisao ne juri, smisao se postiže. Juri se samo u nemire, u jednokratna mučenja, u slepe ulice. Juri se za loptom na fudbalskom terenu, juri se za autobusom koji odlazi. A ne mora ni to.
„Kuda si pošla, vidi prvo šta je u tebi. Nije svetlo drugih jače od tvog, ono je samo vidljivije jer gledaš ka njemu. Pogledaj u sebe, tu je ono što tražiš i što te kida jer ne možeš da nađeš.“

Nije dovoljno znati gde tražiti, potrebno je usuditi se. Skloniti svo drveće koje zaklanja pogled na dubinu, okrvaviti ruke dok se lomi granje, ne odustati. Odustane čovek od ideje da sebi spremi večeru jer ga mrzi, kako neće odustati od ideje da upozna sebe. Nije to baš tako lako, kao kad pokušava da upozna druge. Ne može se lažno predstavljati i površno održavati odnos. Boleće ga duša, mučiće ga ostajanje u samoći, činiće mu se da je egzistencija jedna teška muka. Dnevno svetlo ocrtava bore sinoćnjeg sna, straha  u snu, sinoćnje čudne posete kada je samo krenula bujica pitanja. Dnevno svetlo i može da se slaže, uvek zubobolja može biti uzrok neprospavane noći. Za noći nema leka. Skrivanje iza izgovora je neprihvatljivo. Duša lomi svoje okove da izađe iz sebe, da pokuša da dokaže da je smisao izvan nje, izvan harmonije u samom čoveku. Jer ako je nešto negde pronaći će se. Ili se neće pronaći, svakako, izgovor je spreman. Ali, ako se nešto gradi, razumeva, prihvata, dug je put borbe. Neosvetljenje stepenice bez ičega na vrhu, sem pređenog puta koji treba da donese saznanje. Ali, proklet je čovek, on želi nagradu ne put. A duša putuje, ako je ispravno neguješ, putuje i kad sediš. Ako je tražiš izvan nje same ona ti postaje neprijatelj. A ne znaš to. Misliš da su lomljenja i kidanja i istrčavanja pred automobile normalne pojave. I da su svrha i smisao maske, ili reči, reči kojima hranimo pokrete. Čovek mora nešto da radi i nečemu da teži. Ali, uglavnom odlazi od sebe u toj potrazi. Uglavnom radi van sebe, sebi kupuje odeću da se sakrije. Duša se davi u plićaku egzistencije jer se troši na uzaludnim putovanjima van sebe, umesto da čovek pogleda u nju. 
  

уторак, 19. април 2016.

Islandski film-Ovnovi

Na „Slobodnoj zoni“ i filmskom festivalu na Paliću prikazan je islandski film „Ovnovi“ (Rams/Hrútar). Osvojio brojne međunarodne nagrade a domaći festival na Paliću nagradio je film Zlatnim tornjem za najbolji film.
Režiser  i scenarista filma je Grimur Hakonarson (Grímur Hákonarson) koji je u svojoj dosadašnjoj karijeri, a tek je napočetku iste, osvojio dvadeset pet nagrada.
Siže filma može se dati u jednoj rečenici; dva brata ne pričaju već četrdest godina iako žive na istoj farm i jedino što im je bitno u životu jesu njihove ovce.
Umetnost počinje upravo ovde, kada nestane mogućnost da se film prepriča. Radnja je smeštena u ruralni deo Islanda, na jednu farmu. Tokom celog filma tu su svega dva-tri mesta dešavaja; farma, onda sala za proslave(bar mislim da je to, možda je i restoran) koja liči na onaj prostor iz spota „Pass This On“, i planina. Pejzaž je neverovatan. Kao i u većini nordijskih filmova koje sam gledala. I baš u filmovima iz ovih zemalja ta neverovatna priroda je ono što ostavlja bez daha. Ne samo svojim izgledom. Već i onim kako „uslovljava“ ljude da žive.
Junaci filma žive skoro u izolaciji. Odvojeno na istoj farmi odvojenoj od okruga. A žive u skladu sa prirodom. I gledalac ne zna da li je lepši pejzaž zimi, potpuno pod snegom ili kada je proleće. Dočarana je zaista ova zemlja „leda i vatre“, dočarana u svoj svojoj lepoti i veličini.
Činjenica je da ovakvo sjajno prostranstvo ne bi bilo ovoliko uspešno prikazano bez odlične fotografije u filmu, za koju je bio zadužen Strula Brandt Grevlen (Sturla Brandth Grøvlen).
U filmu nema mnogo pokreta. Nema ni mnogo emocija. Šta je onda posebnost ovog filma? Sigurno nije ni tema, jer zavada braće postoji od kad postoji svet. To je jedan od najčešćih motiva u umetnosti.
Ovaj film u sebi, bez patetike pokazuje postojanje čoveka na zemlji, na sopstvenom nasleđu, na sopstvenim uverenjima, pokazuje kako je čovek spreman da se bori za ono šta voli i kako se oseća kada to (može da) izgubi. Zavodljivo je i to što je smešten u ruralni predeo, tako daleko od užurbanog gradskog čoveka 21.veka.
Lepota je u detaljima, u glasu sa radija koji govori o vremenskim prilikama, u džemperima koji nose glumci (hipsterima će se svideti), u muzici koja nije česta, ali je istovremeno smirujuća i opominjuća, lepota je u tom (egzotičnom) jeziku i rečenicama koje su samo informativne, jer jezik je ovde samo sredstvo najnužnije komunikacije (odmah sam se zapitala koliko sam poruka samo primila dok sam gledala film, prim.aut).
Žanrovski, film može da se odredi kao tragikomedija, sa tim što su momenti komičnog zaista nekako usečeni u sage sa Islanda, i poprilično su hermetični, mada je sjajan trenutak kada pas služi kao glasnik među braćom. Tragedija je, naravno, zbog svega onoga što se desilo, ali posmatrajući ceo film, taj momenat nije najznačajniji.
Akcenat je na odnosu čoveka i njegovog posla, posebno je bitno u ovom slučaju što su to ovce, jer za Islanđane one imaju veći značaj od drugih životinja. Akcenat je na individualnosti, na (o)čuvanju nasleđa i identita. Glavne uloge su simpatično i ubedljivo odigrali Sigurður Sigurjónsson i Theodór Júlíusson.
Zanimljivost vezana za ovaj film, pored naravno gomile nagrada koje je osvojio (pored navedenih i u festivalu u Kanu), jeste ta što je njegova ocena na najvećem broju filmskih portala ono što bi moglo da se nazove odličan (5). Uz ovaj filma pruža vam se još jedna prilika da se zaljubite u Island, ako već niste.



недеља, 27. март 2016.

u tridesetima sam

Prva stvar je ne izlazim više. Ili ne izlazim uopšte. Sedim u kafićima do trenutka dok se ne pojavi DJ (sad smo svi DJ-evi) za to veče, i odem. Počela sam da cenim mesta koja petkom nemaju nikakav program jer mogu da odem sa prijateljima na piće i da se ispričamo. Nema glasne muzike, nema pompe.I da, najviše sa dvoje prijatelja. Horde više ne mogu. Umaram se dok slušam ljude. Pogotovu kada je više od dvoje ljudi prisutno razgovor teži tome da se pretvori u razmenu informacija i umori me. Više sam fokusirana na sadržaj nego ranije. Ili tačnije-apsolutno sam koncentrisana na sadržaj. Informacije nalazim na netu. Sad sam se setila da sam pre samo deset godina obijala pragove raznih klubova u Skadarliji koja je tad bila ono što je Cetinjska 15a sad, i ljutila sam se što se neki klub zatvori u 4 ujutru. I mogla sam da sedim pored bilo koga za šankom i ništa mi nije smetalo da sedim pored zvučnika. Ja sam bila ona koja je pre samo šest godina rekla „Bolje loše veče u gradu nego ok veče u nečijem stanu“. I dalje se držim te izreke, samo se malo modifikovalo značenje. I dalje ne volim da sedim po nečijim dnevnim sobama i pijem pivo iz limenki (sem ukoliko ne gledamo fudbal) ali više ne zbog toga što se plašim da ću nešto propustiti  u gradu već zato što i dalje volim da vidim ko se gde kreće, volim da me vide, ali da završim to „gledanje“ do ponoći ili jedan ujutru maksimalno.
Možda će mi biti žao što nisam više izlazila, mada, nečega će mi biti žao sigurno. Tako da me ne tangira ovo nešto posebno. Verovatno sam se previše puta vratila previše razočarana kvalitetom večeri za količinu novca koju sam uložila u to veče. Ili prosto, moje telo traži san. Sada više ne pomaže da popijem jogurt posle mamurluka i sve je ok. Sada sam na kafetinima i ceo dan nisam sposobna ni za šta.
Primetila sam da me baš baš retko nešto oduševi. Pre mi je bilo dovoljno da otkrijem novu muziku, odgledam super film, sada se sve „pokvarilo“. Šalim se, nije. Nedostaje mi taj osećaj koji su ranije mogli da proizvedu filmovi, možda je i zbog toga što nisu bili toliko dostupni, nekako sam čekala, čitala o njima, nadala se. Malo se i stvarala fama oko svega, pa je samo gledanje filma imalo neki magijski momenat. Sada sam nekako u stanju da kažem-ovo je dobar film i da potkrepim zbog čega. Možda sam naučila mnogo o kinematografiji (hahaha) pa  drugačije sad sve posmatram, mada, pre će biti da sa više životnog iskustva ide manje oduševljenja (žao mi je zbog toga). Muzika je sastavni deo mog života, oduvek. Ali se i ovde promenio odnos. Mislim da će zauvek neka melodija, neki stih, moći da me teleportuje negde, ali sve ređe i sa sve manjim intenzitetom.
Sviđa mi se što sam prestala da očekujem od društvenih mreža da će nešto da se desi tamo, i čak iako se desi dok nisam tamo, nije ništa strašno. Godinama nemam instaliranu aplikaciju za tviter na telefonu, fejsbuk mi služi kao onaj adresar što su ljudi svojevremeno nosili u tašni. Oduvek me je to fasciniralo i jedva sam čekala da i ja upoznam toliko ljudi da mogu da nosim tu sveščicu i kao otvoriš je i onda telefoniraš. Eto, imam sad fejsbuk i njegov mesindžer. Više mi nije bitno da li neko nešto komentariše, da li je lajkovao, društvene mreže su mi sredstvo iskazivanja, nemam očekivanja od njih.
Ušla sam u one godine kad počinje više da se ceni Crnjanski od Andrića. Kad se u stvari vidi sva Andrićeva veličina, kada se odaje priznanje za najbolje sročene rečenice u književnosti ovih prosotora, ali izbija tu sada onaj momenat kada Crnjanski preuzima primat. Zašto? Jer ništa nije toliko smireno i uređeno, ništa nije onako kako izgleda, i Andrić ima uvek isti postajan osećaj koji izaziva u svojim delima, postojan kao na Drini ćuprija, a Crnjanski je onaj prijatelj koji oseća kako se osećaš i dozvoljava ti da se predomisliš, da se razočaraš, da se pomiriš sa sudbinom.
U dvadestima sam se trudila da radim najbolje, da učim najbolje, sada znam da radim najbolje i da učim najbolje. Stekla sam to samopouzdanje o kom su pričali da ide sa godinama. Mada mi nedostaje nekada onaj osećaj kada mi nešto nije bilo jasno i kada sam doživljavala prosvetljenja na svakom koraku. Kao da je sve bilo magično i iz svega je moglo da se desi nešto. Taj osećaj me je napustio. Duša mi više ne stremi, sada želi da dostigne zen.  Da se šeta pored vode, bude smirena i da ništa. Postoji u trenutku.
Grabile su dvadesete ka budućnosti. Trčale u susret neizvesnom. Otvarale sva vrata da vide šta je iza njih. To su te radoznale oči koje su mi donele sada mogućnost da veoma brzo prepoznam nešto.
Mislim da sam mnogo manje spontana i da se mnogo teže razočaram. Da sam naučila da radim sve sama, i da sam shvatila da koliko god sa nekim provodim vreme, taj neko može da nestane već sledećeg momenta. Da je svaki put moguća raskrsnica. I da su stvari promenljive. Sada znam kako da igram ako se promene pravila usred igre. Više ne razmišljam danima o razlozima zašto nešto nije i to mi ne stoji na putu. Ali isto tako danima ne očekujem nešto, ne nadam se (u stvari, radujem se svakom svom puštanju, zadržala sam taj žar ipak negde).

I dalje čekam vikend sa netrpljenjem, ali sada zbog toga što ne mora da mi zvoni alarm. 

петак, 18. март 2016.

Lična karta-pet godina kasnije

Ističe mi lična karta. I sad, nervira me što ću morati da dam novac, nervira me što uopšte moram da se cimam po ustanovama određenim za vađenje lične karte, al dobro.
Pet godina. Sećam se tog jutra kad sam išla da vadim ličnu kartu. Koliko god me nervira to podvlačenje crte gde sam i šta sam uradila za neko vreme isto toliko ne mogu da mu se otrgnem. Prokleto ljudsko da je bitno da se nešto postiglo, da se nešto menja, kao da nismo prolazni, kao da nećemo nestati. Ne živim u trenutku. Gledam sebe na toj ličnoj karti i znam da ne živim u trenutku. Uvek negde žurim, treba da budem negde drugde, uvek nešto čekam, uvek nešto računam. Ne postoji predah, ne postoji vreme između dva ništa.
U stalnom grču da će se sve promeniti, gledam druge oko sebe i nameću mi taj takmičarski momenat, namećem sama sebi presiju da moram. A ne vidim tada da ne vidim šta moram. Nisam srećna. U tom stanju koje nije život već nekakava egzistencija. Najtužnije je što sam bila dovoljno nesigurna da se pravdam drugima. Da objašnjavam svoje puteve i izbore. Ili svoje greške. A baš ih je bilo. I što sam osećala taj osuđujući tuđi pogled i nisam mogla drugačije ni ja da pogledam sebe.
Ljudi će uvek pričati, o meni, o mojim stvarima, o mojim rečima, pričaju i o tebi, pričam i ja o tebi. Ljudi će uvek pričati jer se tako meri „postignuto“. Tako se upoređuje i statistički obrađuje. I traži se krivac van sopstva. Nekako smo naučeni da mora da postoji krivac. Da je neka sila van nas ta koja je problem(atična). Meni je baš trebalo vremena da naučim da me nije sramota onoga šta sam i šta (ne) radim. Ali sam naučila, u ovih pet godina. I to je prva pobeda. Život je jedan, u ovom pojavnom obliku bar. Ali ja ne moram da budem jedna. Ne moram da se odredim po tačno zadatim tačkama i da kažem-dobro, ovo je moj put. Možda se meni sviđa da probam sve ili da ne idem nikud.
Ne moram da imam planove. Mogu da postojim danas, sad, u ovoj minuti, mogu nikom da ne obećam i mogu da obećam i ne uradim. Ne idem „pravo“, nekad potrčim, nekad padnem, nekad preskočim sve prepreke. A to je druga pobeda-više se ne budim nervozna i nesrećna jer idem na posao koji ne volim. Nikad nisam imala stalni posao, nisam ga ni želela. Nisam mogla da kažem, da potpisaću ovu smrtnu presudu, delovalo mi je konačno. Ali ništa nisam ni preduzimala da se stvari promene. Zvuk alarma je bio omča, ja sam bila depresivna. Shvatila sam da radim za bedan novac, pa bolje onda da radim posao koji mi se dopada za još bedniji novac i budem srećna. I da uvek imam tu snagu u sebi da prepoznam da sam nesrećna. da priznam sebi da me je neka odluka dovela do takvog stanja.
Pre sam se strašno plašila grešaka. Smatrala sam da se sve može promeniti jednom rečenicom. I može, zapravo. Ali, sada mi to ne smeta. Ne plaši me. Sve je sklono transformacijama i ništa nije konačno (sem naše egzistencije, naravno). Bukvalno je svaki dan nova mogućnost. Da, zvučim sektaški i neo nešto –živite svoj žiot punim plućima. Samo mi je bitno da sam prihvatila da sam ja različita u različitim trenucima i sa različitim ljudima, da neću imati reakcije kakve neko očekuje, ali da sam ja ok sa tim da neko nije ok sa tim. Nekog sam i povredila, neko se i razočarao. Teško mi je još da naučim da kažem šta želim a da ne povredim druge, ne mogu još uvek da nađem te manipulatorsko-zen reči. To je cilj za sledećih  pet godina. A možda se i promeni sve. Možda mi to više ne bude bitno.
Vidim u sebi ono šta želim i to i hoću da izguram. Da budem najbolji oblik sebe. Trebalo je vremena da dozvolim da se ta snaga pojavi. Da se potencijal iskaže. Mnogo njih je to shvatilo pre mene, mnogo vas je to shvatilo pre mene- sreća je u onom što voliš i treba to da radiš. Ako mi se pije pivo u dva popodne piću pivo. Ako sam srećna da gledam utakmciu, gledaću utakmicu. Neću dozvoliti da mi život postane omča posla koji ne volim ili da me guši veza u kojoj se ne vidim.
Potreba čoveka da nad sobom vrši mučenje je iskonska stvar. Nemam više snage da slušam iste priče ljudi koji ne rade ništa da promene stvari koje mogu da promene. I nemam više snage da verujem rečima drugih. U ovih pet godina sam naučila da verujem samo akcijama koje se preduzmu i da ako nešto želim, uradiću to sama. Ako bude moj uspeh-moj je, ako bude neuspeh-moj je neuspeh. Neuspehe sam prigrlila, zaista me čine jačom. Padnem malo posle svakog ali onda shvatim da se pre nisam usuđivala ni da pokušam nešto jer sam se plašila ishoda. Evo je pobeda broj tri. I izgubljena utakmica je odigrana utakmica.
Razlog zašto se osvrćem iza sebe sad jeste taj što je ovih pet godina prvi put u životu da nisam upala u rutinu. I nikad više neću dozvoliti da upadnem u rutinu. Bar ću se truditi. Učenje, otkrivanje novih aktivnosti, druženje sa novim ljudima, nikako čekanje da se sve samo desi. Izlaženje iz zone komforta po svaku cenu. Rutina je ubijala sve što je moglo da bude kreativno iskazano. Teško je izaći iz nje. Trebalo je vremena preseći stvari i reći, ok, ovde je mrak, ali negde će biti svetlo. Krenuću jer ne mogu više da sedim u ustajaloj prostoriji i da to zovem životom. Teško je bilo dozvoliti sebi da svaki korak bude greška, teško je bilo napustiti posao i reći idem sad od nule, opet. Teško je bilo priznati nekim ljudima da sam bila sranje prema njima. Ali je bilo potrebano. I bilo je oslobađajuće. I bilo je ispunjavajuće.
Da li sam sada u svojoj koži ok? Pa da, drugu nemam. I ova mi se dopada. Ima hiljadu puta boljih pojavnosti od moje, ima hiljadu puta uspešnijih pojavnosti, ali od svih milijardi ljudi na svetu baš ja sam ja. I to je sasvim dovoljno da mi bude ok. Ne živim za aplauze i odobravanja, kritika me dotiče, i tako i treba jer uz konstruktivnu kritiku i idem napred. Da, pravim greške, žalim zbog stvari koje (ni)sam uradila, ali to je sve štivo iz kog učim.

Učim da budem još bolje danas i da budem sasvim zadovoljna onim što ja mogu da pružim sebi a onda i drugima. 

четвртак, 21. јануар 2016.

AVETI- prazna stolica pored nas

Postoje ta mesta gde kad uđem prosto znam da samo nešto pozitivno može da se desi. Malo ih je. Jedno od tih mesta jeste Bitef Teatar. Magičan je sam prostor oko ovog pozorišta, magična je njegova pozicija, zgrada. Sama činjenica da nije neko ogromno pozorište, da su glumci tu odmah, kao deo gledališta, ili obratno, da su gledaoci tu odmah, kao deo predstave (što jesu u nekim slučajevima) prosto je odmah jedan od pokazatelja da pripadate tu. Do sada, sve predstave koje sam gledala ovde, odavale su upravo taj utisak- jedinstva, zajedništva. Nema one pomalo hladne isključenosti u kulturnim ustanova koja se proizvodi velikom binom, odmaknutom od gledališta. Takođe, same predstave,njihove teme, načini na koje su izvođene su zapravo ono po čemu se ovo pozorište razlikuje od drugih.
Usudila bih se reći da su u pitanju savremenije predstave, savremeniji problemi koji se tretraju na moderan način. A kako se onda tu uklapaju Ibzenovi „Aveti“ koji su napisani 1881? Prvo, činjenic a je da „Aveti“ govore o tako opšteljudskim pitanjima krivice, praštanja, sukoba konzervativnog i modernog pogleda na svet, i u stvari, kad posmatrate kroz položaj žene ovaj komad vređa vas što danas, 2016.godine vi nećete pomisliti „Gle, kako prastara razmišljanja“. Naprotiv, delovaće vam veoma savremeno. Žena u braku, njena uloga, činjenica da je učena da je brak dužnost. Druga stvar zbog koje ovo jeste jedna savremena, moderna predstava ( na stranu Ibzenova genijalnost) skriva se u pitanju koje morate postaviti sebi dok čitate/gledate ovaj komad, a to su se posredno ili direktno pitali i junaci, to je pitanje šta možemo zapravo nazvati životom? Da li su živi mrtvaci (kako se na neki način predstavljaju likovi ovog dela) ZAISTA živi, i da li su mrtvi ti koji i dalje žive, jer ovi uslovno živi ne mogu da nastave život, ti koji su nosioci, usmerivači tuđih života.
Odavde negde možemo da shvatimo zašto naslov  „Aveti“. Mada, u samoj predstavi postoji i definicija toga, izgovara je gospođa Alving, koju maestralno igra Mirjana Karanović. Aveti smo svi, aveti su sva ona moranja, ćutanja, očekivanja, skrivanja. Ovo je naravno parafraza. Mislim da je sjajno prikazano u predstavi kako ima šest stolica a petoro je glumaca, petoro je fizičkih junaka. Na tu šestu stolicu se smestio duh kapetana Alvinga, ali i onaj teret koji nosi svako od junaka. Razgovarali smo o tom momentu nakon predstave. Zaključili smo, iz sopstvenih iskustava, da bez obzira da li se menja broj ukućana broj stolica ostaje isti. I da, kada neko umre, on i dalje ima svoje mesto za stolom u kući, mesto na koje niko ne seda.
Drugi trenutak u predstavi koji je bio potpuno očaravajući, i koji je još jednom pokazao tu intimnost manje scene i domaćinske atmosfere Bitefa jeste trenutak večere. Svetla u ovoj sceni su sjajna, glumci su tu pred nama i jedu. I pomalo se osećate neprijatno jer ste ih posmatrate dok večeraju, to je nekako njihov intimni čin. I niko u gledalištu za vreme trajanja te scene nije učinio niti jedan pokret. Osećali smo se kao da smo mi bili posmatrani, da nas preispituju ali i kao da mi posmatramo nečiji život i da smo uhvaćeni u tome.
Odlika Ibzenovog komada je u veoma malo pokreta, onih fizičkih. Ali zato su glumci ove predstave izneli sve i jedan pokret koji se desio u duši njihovog junaka. I preneli su to na nas dok smo gledali. U današnje vreme jeste teško učiniti dve stvari- zadržati nekom pažnju u statičnosti i verno preneti osećanja.
Ova predstava otvara još više pitanja nego što sam primetila dok sam čitala komad. Da, sve je veoma jasno, ne postoji previše naznaka, jasno je da sa čim se junaci bore, ali glumci su svojim veštinama osvestili i one replike junaka na koje nisam obratila pažnju. Tome je doprino sigurno i sjajan potez- u predstavi nema muzike. Nema ni zašto da je bude. Ali, fascinantno je kad shvatite da sve što doživljavate, osećate, čujete nije pojačano ili usmereno muzikom. Prikazano je golo i snažno. Kao i životi junaka. Ogoljeno, šuplje, ali jako, odjekujuće, bolno i snažno. Muzika je zapravo prisutna u svojoj neprisutnosti i prati taj povremeni zvuk kiše koji se naslućuje i zvuk kiše i oluje o kojoj pričaju junaci.
Ređaju se tragedija za tragedijom, tu pred nama. Ali bez ikakve patetike, bez zvuka kukanja. Gledamo dostojanstvene na sceni, gledamo kako svako ima svoja životna uverenja, drži ih se, ne očekujući da iko drugi razume. U ovoj predstavi smo imali sukobe mišljenja, životnih filozofija, imali smo slomljene nade, i neverovatno ponosne junake.

Tu pred nama se otvorio čitav jedan svet, ali i u nama. Možda je pokrenuo neke naše aveti. Podsetio nas na to da ne može sve da bude kako hoćemo. Usmerio nas da malo bliže pogledamo ljude oko sebe i da vidimo ko seda sa njima na tu praznu stolicu.