четвртак, 21. јануар 2016.

AVETI- prazna stolica pored nas

Postoje ta mesta gde kad uđem prosto znam da samo nešto pozitivno može da se desi. Malo ih je. Jedno od tih mesta jeste Bitef Teatar. Magičan je sam prostor oko ovog pozorišta, magična je njegova pozicija, zgrada. Sama činjenica da nije neko ogromno pozorište, da su glumci tu odmah, kao deo gledališta, ili obratno, da su gledaoci tu odmah, kao deo predstave (što jesu u nekim slučajevima) prosto je odmah jedan od pokazatelja da pripadate tu. Do sada, sve predstave koje sam gledala ovde, odavale su upravo taj utisak- jedinstva, zajedništva. Nema one pomalo hladne isključenosti u kulturnim ustanova koja se proizvodi velikom binom, odmaknutom od gledališta. Takođe, same predstave,njihove teme, načini na koje su izvođene su zapravo ono po čemu se ovo pozorište razlikuje od drugih.
Usudila bih se reći da su u pitanju savremenije predstave, savremeniji problemi koji se tretraju na moderan način. A kako se onda tu uklapaju Ibzenovi „Aveti“ koji su napisani 1881? Prvo, činjenic a je da „Aveti“ govore o tako opšteljudskim pitanjima krivice, praštanja, sukoba konzervativnog i modernog pogleda na svet, i u stvari, kad posmatrate kroz položaj žene ovaj komad vređa vas što danas, 2016.godine vi nećete pomisliti „Gle, kako prastara razmišljanja“. Naprotiv, delovaće vam veoma savremeno. Žena u braku, njena uloga, činjenica da je učena da je brak dužnost. Druga stvar zbog koje ovo jeste jedna savremena, moderna predstava ( na stranu Ibzenova genijalnost) skriva se u pitanju koje morate postaviti sebi dok čitate/gledate ovaj komad, a to su se posredno ili direktno pitali i junaci, to je pitanje šta možemo zapravo nazvati životom? Da li su živi mrtvaci (kako se na neki način predstavljaju likovi ovog dela) ZAISTA živi, i da li su mrtvi ti koji i dalje žive, jer ovi uslovno živi ne mogu da nastave život, ti koji su nosioci, usmerivači tuđih života.
Odavde negde možemo da shvatimo zašto naslov  „Aveti“. Mada, u samoj predstavi postoji i definicija toga, izgovara je gospođa Alving, koju maestralno igra Mirjana Karanović. Aveti smo svi, aveti su sva ona moranja, ćutanja, očekivanja, skrivanja. Ovo je naravno parafraza. Mislim da je sjajno prikazano u predstavi kako ima šest stolica a petoro je glumaca, petoro je fizičkih junaka. Na tu šestu stolicu se smestio duh kapetana Alvinga, ali i onaj teret koji nosi svako od junaka. Razgovarali smo o tom momentu nakon predstave. Zaključili smo, iz sopstvenih iskustava, da bez obzira da li se menja broj ukućana broj stolica ostaje isti. I da, kada neko umre, on i dalje ima svoje mesto za stolom u kući, mesto na koje niko ne seda.
Drugi trenutak u predstavi koji je bio potpuno očaravajući, i koji je još jednom pokazao tu intimnost manje scene i domaćinske atmosfere Bitefa jeste trenutak večere. Svetla u ovoj sceni su sjajna, glumci su tu pred nama i jedu. I pomalo se osećate neprijatno jer ste ih posmatrate dok večeraju, to je nekako njihov intimni čin. I niko u gledalištu za vreme trajanja te scene nije učinio niti jedan pokret. Osećali smo se kao da smo mi bili posmatrani, da nas preispituju ali i kao da mi posmatramo nečiji život i da smo uhvaćeni u tome.
Odlika Ibzenovog komada je u veoma malo pokreta, onih fizičkih. Ali zato su glumci ove predstave izneli sve i jedan pokret koji se desio u duši njihovog junaka. I preneli su to na nas dok smo gledali. U današnje vreme jeste teško učiniti dve stvari- zadržati nekom pažnju u statičnosti i verno preneti osećanja.
Ova predstava otvara još više pitanja nego što sam primetila dok sam čitala komad. Da, sve je veoma jasno, ne postoji previše naznaka, jasno je da sa čim se junaci bore, ali glumci su svojim veštinama osvestili i one replike junaka na koje nisam obratila pažnju. Tome je doprino sigurno i sjajan potez- u predstavi nema muzike. Nema ni zašto da je bude. Ali, fascinantno je kad shvatite da sve što doživljavate, osećate, čujete nije pojačano ili usmereno muzikom. Prikazano je golo i snažno. Kao i životi junaka. Ogoljeno, šuplje, ali jako, odjekujuće, bolno i snažno. Muzika je zapravo prisutna u svojoj neprisutnosti i prati taj povremeni zvuk kiše koji se naslućuje i zvuk kiše i oluje o kojoj pričaju junaci.
Ređaju se tragedija za tragedijom, tu pred nama. Ali bez ikakve patetike, bez zvuka kukanja. Gledamo dostojanstvene na sceni, gledamo kako svako ima svoja životna uverenja, drži ih se, ne očekujući da iko drugi razume. U ovoj predstavi smo imali sukobe mišljenja, životnih filozofija, imali smo slomljene nade, i neverovatno ponosne junake.

Tu pred nama se otvorio čitav jedan svet, ali i u nama. Možda je pokrenuo neke naše aveti. Podsetio nas na to da ne može sve da bude kako hoćemo. Usmerio nas da malo bliže pogledamo ljude oko sebe i da vidimo ko seda sa njima na tu praznu stolicu.

Нема коментара:

Постави коментар