понедељак, 25. март 2013.

No.1



Imao je idealne uslove, samo nije znao za šta.
Ćutao je I uzeo još tu cigaretu što je odlučio da nikad više neće, ne ostavlja se pušenje a da je ostala jos jedna cigareta u paklici. Unakrsno je ispitao odluku od sinoć I shvatio da odluka nije u pravu. Alkohol je izbijao iz jastučnice, iz sećanja nikad neće izbiti greška prethodne noći. Pejzaž je bio pod snegom I činilo mu se da je klinički mrtav. Zauzdao je ruku da mu ne razvali šamar, bol nije podnosio. Miris cigarete ume da izazove kajanje. Bar ovog puta. Naviranje sećanja načinjala su onaj deo prošlosti koji je zaboravljen. Oni delovi sekunde koji su potrebni da izbaci dim iz pluća su mu dolazili kao pauza u razmišljanju. Tad je gledao koliko vešto pravi kolutiće od dima. Pravilo je bilo da se u spavaćoj sobi ne puši. Sam je doneo to pravilo. Da ga ne grebe dim noću I da se čaršavi osećaju na omekšivač a ne na cigarete. Drugo pravilo je bilo da u spavaćoj sobi nema televizora. To pravilo još nije bilo sprovedeno, a posle sinoćnjeg ispada pitao se hoće li ikada I biti. Zamišljao je, od detinjstva, tu sobu u kojoj će spavati sa onom sa kojom bude provodio život. Ogroman krevet, I nekoliko komoda. Kraj. Nema televizora. Potrebni će biti samo jedno drugom. Svaku godinu svojih dvadesetih je proveo na ogromnim ili manje ogromnim krevetima iznajmljenih soba, u kojima nije bilo dozvoljeno pušenje, gledajući televizijski program. Zgužvao je paklu cigareta I zakoračio ka kupatilu. Odraz u ogledalu ga je pozdravio nevericom. Izgužvani podočnjaci I crvenilo u očima su se presijavali na beloj koži. Kosa, ulepljena pivom I voskom dobijala je tamnu nijansu. Nos mu je delovao izrazito velik . Nije da nije navikao na ovakvu sliku sebe u ogledalu.  Noći koje su obećavle pretvarale su se u jutra od kojih je bežao. Iskrivljena slika je bila dokaz zabludne realnosti. Plaćao je litre alkohola da bi ga uvele u ekstazu. Godinama je tražio savršen način da se zaboravi. Ali, sve njegove gluposti su ljudi pamtili I vraćale su se na sledećim skupovima, zabadale se poput bumeranga sa oštrim vrhom. Gledao je sebe u ogledalu I video je kakav je. Podmornica od čoveka. Ispliva I zamisli da je brod I uveri druge da mogu bezbedno da se voze. I onda zaroni, da ga površina ne sretne sa konkurencijom ili da ga talasi ne sažvaću. Nije bio dovoljno umetnik da bi bio propao, ali je time ipak pravdao svoju oronulost. Stereotipnim nadražajem da je neshvaćen. Samosažaljenje je vodio pod ruku češće od ljubavi. Pljunut u svaku mogućnost napretka odlagao je dodir lica sa vodom. Odlagao je početak trežnjenja I kraj mogućnosti da se sve nije desilo. Nekoliko puta do sada nije mogao odmah da poveruje da su se neke stvari okončale. Bio je od onih koji bi radije proživljavao sam dan kraja nego suočavanje sa istim sutradan. Imao je pre nekoliko godina devojku sa kojom je bio u čudnom odnosu. Na relaciji dva grada u regionu I Pariza kao potvrde da je ona prava. Ta koja neće hteti da ima televizor u sobi.  Naravno da je išutirao želudac još prve večeri kad ju je upoznao da ga ne bi ometao istinitim kazivanjem da ipak ona može da bude samo savršena zaljubljenost o kojoj će rado pričati sa nevericom, I prepustio se maštanju. Bio je spreman da menja ceo svoj život. Pod celim životom u tom trenutku je podrazumevao vrstu muzike koju sluša I mesta na koja izlazi. Bio je smešan u ozbiljnosti kojom je pokušao da život shvati neozbiljno. Začaran idejom života u Parizu, sedeo je u svojoj sobi I gledao televiziju kad god se nije viđao sa njom. Ostavila ga je onog dana kad je doputovala iz grada svetlosti. Sutradan je prvi put plakao kad je shvatio šta se desilo. Odvrnuo je slavinu I potekla je voda. Polako je počeo da odmotava film u glavi. Neverovatno mu je bilo da stvar koja postoji godinama može da nestane u jednoj večeri, jednom satu u jednoj pogrešnoj reči. Taj osećaj da ono od juče danas nema sutra I da je zauvek ostalo u juče nikad mu nije bio stran. Uvek se divio konačnosti. Zato je retko šta I započinjao. Konačno je skupio šake da voda ne prolazi kroz ruke. Zapljusnuo je lice I sakrio suze. Zaurlao je. Sve ono od čega je bežao sam je dozvao. Pružao je ruke jedinom što je moglo da priđe. Usamljenost I tišina I televizijski program. Sveto trojstvo njegovog straha. Lažna sigurnost jer u promenama se krije mogućnost. Da neće gledati svoje načeto suzama lice, da će neko biti svedok svih stvari u kojima greši. Gušio je ljubav da ne bi umrla sama od sebe. Plašila ga je čak I promena vremena emitovanja televizijske serije. Plašio se sedih vlasi kose, podočnjaka koji su se zauvek nastanili na njegovom licu, svih obećanja koje nije ispunio, ružne navike da pikavce ne gasi nego ih ostavi da gore u pepeljari, manične potrebe da odeća mora da se pere posle jednog nošenja, stvari stoje tamo gde su prvi put ostavljene. Sve to neko drugi može da poremeti. Kako će onda znati ko je on? Krik je probijao u komšijske stanove u ovo nedeljno popodne, narušavao uverenje da je dokolica izbor, izbijao ispod sigurnih pogleda zaključanih patnjom. Zauvek podstanar, bez stalnog posla, bez ozbiljnog izgleda da ikada bude poznat u umetničkim krugovima. Šta on ima kome da ponudi nije pitanje, već šta ima da ponudi sebi. Zaboravljanje postojanja mu je prešlo u naviku.

2 коментара: