уторак, 25. октобар 2016.

Kroz dan, kroz glavu

Smetalo mi je sunce jer nisam očekivala da će me dočekati pa sam nekako čkiljeći se kretala i začula glas koji se obraća meni. Na trenutak sam htela da ga ignorišem jer, šta sad, zašto bih stala. A možda se i ne obraća meni. Ipak jeste, jedna devojka se mucavim glasom obraćala meni i pitala za pravac. Baš mi bilo mrsko da progovorim. A onda sam začula sebe kako nabacano govorim i pokazujem i shvatam da me ne razume. Nije joj jasno koje to termine koristim niti je meni jasno zašto ih koristim. Zašto sam želela da joj ne objasnim? Jer sam neraspoložena već ceo mesec i svaka radnja sem onih koje me održavaju u životu mi je mučenje? Zašto je baš mene zaustavila, dan je bio lep, bilo je hiljade ljudi u tom trenutku napolju? Ne znam, nekako smo se sporazumele. Ja sam nastavila, ona je valjda stigla.
Išla sma dalje i nisam nikog pogledala u oči. Gledala sma u zemlju, znam napamet taj put, prešla sam ga milion puta. Ljudi su se radovali lepom vremenu meni je bilo naporno jer mi je bilo toplo. Došla sam do odreštita i učinilo mi se da nikad nisam odatle ni otišla. Kao da jedan isti dan traje već godinu dana, i ja i isti ljudi i isto okruženje i iste priče, mi čak i kad nismo tu, tu smo. Po inerciji svi dolazimo na isto mesto, po inerciji pijemo, po inerciji pričamo o onom što nam je okej.  A meni je bilo teško da gledam sagovornike u oči jer su sve bile u suzama. Toliko teške i natečene da se čini da nikada neće prestati da plaču. Ja sam osetila težinu, oni možda nisu videli. Nije bilo bitno.
Setila sam se rođendana i da sam tog dana imala nekakv osećaj spokoja. Prolaznost me je bila primirila, sve je bilo svejedno. Nije bilo u redu, bilo je svejedno. A setila sma se rođendana jer od tog dana imam utisak da je počeo novi život. Prestala sam da igram jednu ulogu i sada imam drugu. Ne vidim baš jasno koja je, ali one stare više nema. A sve je ostalo isto, i okruženje i ljudi, samo što mi se čini da oni znaju tekst a ja improvizujem. Rođendani su super dani da se stvari sjebu. Simoblički najbolji. Svaki rođendan bude mala sahrana. Nije bilo teško ove godine, nisam morala da izmišljam razlog, postojao je.
Negde tamo posle trećeg piva moja gunđavost je postala euforija. Tako to biva, odlično se držim samo kada pijem  o tome. Ali su i ljudi i prostor i priča počeli da se udaljavaju od mene. Kao da sam ih kroz daljinu videla. Opet sam se uvukla u svoju sebe a prezentovala nekakvu drugu, veselu i optimističnu. A najradije bih digla ruke od svega i rekla, i dalje ne vidim čemu išta. Zapitala sam se u jednom trenutku zašto me je mrzelo da devojci dam odgovor kako da stigne tamo gde je pošla? Zašto sam toliko nespremna da izađem van plana? Ne znam, nisam želela da mene zaustavi, ja sam imala svoje misli. Nisam želela da progovorim u tom trenutku. Ali, dešavaju se stvari kad nismo spremni, dešavaju se kada mi to ne želimo, dešavaju se dok mi pokušavamo da uočimo pravilnosti u scenariju koji se odvija pred nama.

Odšetala sam te večeri kući, u kaputu u stilu Virdžinije Vulf, ali zašivenih džepova.

2 коментара: