недеља, 21. април 2013.

No.7



Trajalo je onoliko koliko je potrebno čoveku da zavoli jedno godišnje doba.
Trajalo je toliko dugo da se nije merilo u danima već u odmotavanjima filma u glavi i gledanju duše kroz mikroskop.
Sitno i ogromno, kao paučina kada kreće pa je ne primećuješ, a onda se zapetljaš i naravno da jedino moraš da je pokidaš.
Kao do tada nepoznate vrste života, sudarili su se strahovi i mogućnosti.  Usukanih pogleda na palubu budućnosti, dok neprestano drvetom mute vodu prošlosti.
„Možemo da plivamo sada ovde ili da se nikada nismo srele“.
Veća duša od prostranstva koje možeš da zamisliš, kad se samo srcem zabije o srce i napukne svakaka komora.
Kad se useliš u srce, kasno je tada.
Zagrebano ispod površine mogućnosti, naslućeno i  nekako otrovno. Očaravajuće. Pod prstima pamuk koji se ledi. Osećaj svemogućnosti i trenutka.
Šta je starije, blizina ili želja?

Нема коментара:

Постави коментар